Naopačke (by Renči)

 E, znaš ono kada ti se život okrene naopačke u sekundi?  Kada pobjegneš sa otoka Brača gdje su te roditelji smjestili na "sigurno" sa hrpom žena, male djece i prijateljima (Igor, Damir, Karolina, Anica i ostali), jer kod kuće više nisi bio siguran. Kad te smjeste u Plivino odmaralište koje je koristilo Crvenom križu kao sklonište za žene i djecu u izvanrednim situacijama. Pobjegneš ni manje ni više sa tog otoka sa legom iz osnovne škole Saletom, kojeg mater preklinje da ne odlazi nikuda jer će ostati sama sa malom kćeri i umrijet će od brige za nama. Pobjegneš sa jednom torbom onom okruglom sportskom u koju si kod kuće nabrzinu strpao album sa slikama i nešto robe. I u toj malenoj torbi nosiš cijeli svoj svijet, djetinjstvo i mladost. Pobjegneš jer ti strina baš javila da ti mater nije mogla izaći iz sela jer su isto tenkovi okupirali. Da ne zna gdje je stari i čeka da se javi od nekud.  Čekaš trajekt u 4 ujutro sa polusnenim 17 godina starim Saletom, koji se pravo i nije uspio oporaviti od dolaska na Brač, a već krenio nazad ni sam ne zna kud. Čekaš trajekt da bi se dograbio Splita, dok neprijateljski avioni nadlijeću otok i čekaš hoće li te sastavit rafalom, bombom il' već nečime - što znaš sa 18 godina o borbenim avionima? Konačno stižeš u Split i tražiš bilo kakav prijevoz do Zagreba. Ne možeš vlakom jer su četnici već blokirali, zauzeli, okupirali neka mjesta. Možeš busom ali nekim okolnim putem koji traje 24 sata. Ulaziš u bus i u slučaju da babaroge presretnu i zaustave autobus u patiku skrivaš preostali novac i hrvatski grb što ti je ostao od ljubavi koju su ti prije tri tjedna ubili.  Živ stižeš u Rijeku u kojoj nikada prije nisi bio i dalje tražeć prijevoz za Zagreb. Zoveš mater sa javne govornice i govoriš joj da se vraćaš KUĆI, a ona preklinje da ostaneš na "sigurnom". Nađeš konačno vlak za Zagreb i opet se moliš Bogu da ga ne zaustave. U Zagrebu te čeka stric i strina moleć u materino ime da nikuda ne ideš i da će te zavezati i odvesti kod njih doma. Al' Sale i ja odlučili... U 23:30 vlakom za Osijek. I ispozdravljali se Sale i ja za svaki slučaj ako nam taj vlak zaustave. K'o oprostili se. Dogovorili se kud ko bježi ako se to desi. Al' stigli mi u Osijek u 4:30 ujutro. Vreće sa pijeskom, daske, letve posvuda. Tek koji putnik stigao sa nama. Kud sad? Što sad? Mrtva tišina, mrak. I opet javna govornica. Zovem ja tetu koja i nije moja teta u Čepin koja, kako je ustala i snena trčala ka telefonu, maznula u štok od vrata. Rekoh teta ja sam na kolodvoru, može li netko doći po Saleta i mene. I došao je Slavko. Tamno zelenim stojadinom. U Čepinu teta sa velikom šljivom preko pola lica, jer dok se trčala javit na telefon udarila u štok od vrata. I dogovor je pao. Slavko, Sale i ja idemo u vojsku. Kako? Bilo kako. Drugi dan otišli u Zapovjedništvo 3. brigade ZNG. Tamo me dočekala Ksenija i Marinko. Ja sjela i rekla: "Ja se odavdje ne mičem dok me ne "obučete"". Kad ti se život okrene u sekundi, a ti tek 18. Bilo je to 01.09.1991. Prije točno 33 godine 😉 (sva imena su stvarna i znam da će te se prepoznati) 🇭🇷 Pišem ovo svake godine da se ne zaboravi. 🇭🇷