Svako zlo za neko dobro! Tajči

Kako bi moja pokojna Dragica (moja najdraža baka) rekla, tako mi se i dogodilo. Tijekom neuspjeha sa udrugom , „kojom brzinom ušla, još većom brzinom izašla“, upoznala sam i zbližila se sa predivnim i vrijednim ženama. I bez obzira na sve nastavile smo raditi sa još većim entuzijazmom i još većom željom za druženjem. Naša profačica (Jasminka, iz milja ju zovemo Mamika),  nas je uzela u ruke i dan danas nas drži na kratkoj uzici što se tiče radova, izrada, crtanja i kreiranja naših ideja, želja, koje su još uvijek daleko od naših mogućnosti. Kaže se, „tko nije probao taj ne zna“, a po meni je ona bolja „jedan probao pa se usrao“. Tijekom radova i čežnji za što većim usvajanjem novih znanja i novih iskustava (jadne neiskusne), jedna drugoj prepričavamo priče i dogodovštine kako iz rata, tako i iz zbilja za nas pod navodnike „normalnog života“.

Naša stanja ludila su i naš spas. Smijemo se, sanjamo i ne odustajemo, jer odavno smo odustale od normalnosti (i zato su gore naglašeni navodnici).

Naši kreativni uradci su uvijek vezani za Domovinu, za običaje, kulturu pojedinih krajeva i za očuvanjem našeg blaga predaka, a za upoznavanje naših unuka, za budućnost.

Iz svega toga, radi naših priča o dogodovštinama u ratu, odlučile smo se na postavljanje naše stranice na blogu, kako bi i vi saznali na jedan drugačiji ili bolje rečeno posve drugačiji način preživljavanja rata. Svaka od nas, kao i od naših podupirućih članova, u ovom slučaju naših muževa (ako ih uspijemo pokrenuti), napisati će vam neku šaljivu i ne predugu priču vezanu za Domovinski rat i ili naš dugovječni staž u Hrvatskoj vojsci. Koliko god da je to razdoblje iza nas i vrlo bolno, nismo htjele da ovo bude klasično pisanje u stilu „onda kada smo mi uzeli oružje“, pa naš pravac djelovanja, zatim u osvajanju……, itd. nego baš nešto na suprotan način, kao na primjer; kako se peče kolač ispod peke sa minimum namirnica jer nam se svima baš jede slatko tijekom borbenih djelovanja…….., neobični susreti.

Početak neispričanog kraja! Tajči

Misli su me često vraćale i još uvijek vračaju na Domovinski rat. Posebno mi srce čudno zakuca, kada se obilježavaju obljetnice, kada palimo svijeće svojim poginulima, umrlima i ranjenima kada njihove slike tako živo titraju u našim mislima.

U tim trenutcima se ne vraćam u bolne i teške dane, samoj sebi i svom ne predvidivom mozgu izdala sam zapovijed, mogu izvirati sjećanja, ali samo smiješne dogodovštine i lijepa druženja. Poneka me moj mozak i posluša.

Susret uz pljuge!!!!!

Bili smo u vojarni, bila je to godina 1992.,spremali smo svoje osobne stvari, jer je to vrijeme bilo, dolaziš sa jednog terena, odlaziš na drugi. U noći smo dobili uzbunu, ukrcali se u buseve. Nikada nismo pitali „kamo ćemo i kud“, ali uvijek kada sam natovarena kao magarac ulazila u autobus pod uzbunom i baš svaki ulazak u bus ili ukrcaj u kamione mi je bio mukotrpan, jer sam svaki put zastala kod vozača, pogledala preko cijelog busa i pomislila, „Bože, tko će se od nas vratiti kući“. Spavali smo kao zaklani, svjesni da se kako, tako, moramo odmoriti jer tko zna kada ćemo imati opet priliku spavati. Probudili su nas i iskrcali na Plesu. U vojnom restoranu poslužili su nam doručak, kuhane hrenovke i toplo mlijeko. Moji su to trpali u sebe kao da im je zadnje, kao da nikada nisu jeli, veseli kao djeca što vide hrenovke. Čudila sam se, pa ne znamo ni kuda idemo ni kako, a vjerovala sam, budući da smo na Plesu, moramo se ukrcati u nekakav zrakoplov. Malo sam gricnula, mlijeko nisam ni dotakla, nisam se htjela zadržavati u restoranu, htjela sam zapaliti cigaretu. Izlazeći iz restorana, kod samoga ulaza sa desne strane, ležerno naslonjen na zid stajao je general Bobetko i gledao u helikoptere. Pozdravila sam ga najbolje što znam, a on se nasmijao, klimnuo i glasno me pozdravio. Udaljila sam se par metara dalje od njega i zapalila cigaretu. U tom času, izlazi jedan moj lega, prežderan i „umuljan“ od mlijeka. Izlazi on tako i pogleda desno, stane tik uz generala, uzme pljugu, zapali ju, pogleda u njega i pita ga „stari hoćeš pljugu, na to Janko samo odmahne glavom i onda moj lega glasno i jasno kaže „stari, ako su tebe mobilizirali, mi smo onda gadno najebali.“ General se na to grohotom nasmijao, nekolicina nas u blizini smo shvatili da on nije prepoznao generala. Dok je smijeh još i trajao, pritrčali smo tom našem legi, znam da ga je netko, ali se ne sjećam tko, ćušnuo po glavi, a svi smo u jedan glas vrisnuli na njega „pa zar nisi prepoznao generala“, on se trgao i rekao „oh, jebote pa to si ti generale“, na to je Janko još glasnije reagirao smijehom. Povukli smo se svi i ostavili ga da stoji u miru, iskreno se ispričavajući, a on nas je gledao sa velikom radošću, shvaćajući da smo mladi, ludi iskreno naivni i sa velikim srcem i ljubavlju prema našoj jedinoj Domovini.