ŠETNJA OKO JEZERA - Napisala: Mamika ( Jasminka )

 

Svaki posao nosi svoj danak. Tako i kod mene. Znam nekad i po 12 sati sjediti i slikati. Kičma nakon toga rastura. Kako sam zarazila slikanjem i moje legice, sad i one znaju predugo sjediti i slikati. I pala mi na pamet ideja. Bolje da mi je pao kamen na glavu. Sad bih barem imala ukrasni kamen u dvorištu. I tako je predložim svoju ideju legicama: da svaki put radionicu završimo sat vremena ranije i da se idemo prošetati oko jezerca u središtu Antunovca. Lijepo uređen okoliš, mir, žabe krekeću, vjetrić pirka, idealno za šetnju.  I Danijela i Tajči su prihvatile ideju sa oduševljenjem. Već sam tad trebala shvatiti da nešto nije u redu. Tko ide s oduševljenjem, nakon deset sati rada, u šetnju. I dogovorile smo se već za idući put da krećemo. I tako, došlo sedam sati navečer i mi krenule. Zaboravila sam napisati da je Tatjana po struci kineziolog i da je bila preko dvadeset godina zaposlena u vojsci. Danijela je mlađa deset godina od mene i također bila u vojsci. Sad zamislite nas tri. Tatjana krenula kao pravi vođa svojim tempom. Danijela ju prati u stopu. A ja, desetak metara iza, polutrčećim korakom pokušavam dostići njih dvije. Tatjana je rekla da prvo idemo malo po ulicama Antunovca, pa ćemo onda do jezera. Dakle, bila sam u ulicama u kojima nisam bila zadnjih 20 godina. Nakon što smo 45 minuta upoznavale ljepote Antunovca, nakon što nisam vidjela gdje hodam jer mi je znoj curio u oči, krenule smo prema jezeru. I tad sam čula Tatjanu: Prva klupa je naša.

Probudila mi se nada, srce mi je poskočilo od sreće, jer - klupe služe za sjedenje. Cijelo tijelo mi je bilo u grču, ali sam se uspjela nasmiješiti. Nakon što smo došli do klupe, čujem Tatjanu: Na klupi ostavite ruksake. Idemo se malo protegnuti. Kakvo protezanje? To nije nitko spominjao. Pričali smo o laganoj šetnji oko jezera, a ne o ovome. Odjednom čujem: sise na gotovs, uvuci trbuh, izbaci guzicu, ne savijaj koljena, sad savij koljeno, ne naginji se, sad se nagni. Ako ste mislili da je bolje imati osobnog trenera, varate se. U grupi uvijek možete naći načina da zabušavate. Ovdje ne. Boljeli su me mišići za koje nisam ni znala da ih imam. Pokraj jezera prolazi glavna cesta za Vinkovce. Sad zamislite vozače kad su vidjeli ženu s mojom kilažom i u mojim godinama, kako se rasteže na sred Antunovca. Ponijela sam sunčane naočale da me ljudi ne prepoznaju. Ali se počelo mračiti, pa sam još gluplje izgledala. Nakon svega kaže Tatjana: I, eto, sad se možemo prošetati oko jezera. Da psujem, psovala bih joj sve po spisku. Ovako sam ju samo mrko pogledala, a u glavi se vrtilo: jebala te tvoja šetnja, ni muža ne bih ovoliko mučila, ona nije normalna, kaže da me voli kao prijateljicu, šta bi bilo da me mrzi...Nakon nekoliko krugova oko jezera, krenule smo prema mojoj kući. Tatjana i Danijela su zaključile da je ovo bilo super i da ćemo svaki puta tako. Sjele su u auto i otišle. A ja sam gledala u mojih pet stepenica ispred kuće. Činile su se kao najveće brdo u Slavoniji. Zadnjim atomima snage ušla sam u kuću i pomislila: Šta je meni ovo trebalo? Kad mi drugi put padne slična ideja na pamet, uzet ću kamen i bacit ga na nožni prst. Onda će me boljeti samo prst, a ne cijelo tijelo.