Legice

  Svaki posao nosi svoj danak. Tako i kod mene. Znam nekad i po 12 sati sjediti i slikati. Kičma nakon toga rastura. Kako sam zarazila slikanjem i moje legice, sad i one znaju predugo sjediti i slikati. I pala mi na pamet ideja. Bolje da mi je pao kamen na glavu. Sad bih barem imala ukrasni kamen u dvorištu. I tako je predložim svoju ideju legicama: da svaki put radionicu završimo sat vremena ranije i da se idemo prošetati oko jezerca u središtu Antunovca. Lijepo uređen okoliš, mir, žabe krekeću, vjetrić pirka, idealno za šetnju.  I Danijela i Tajči su prihvatile ideju sa oduševljenjem. Već sam tad trebala shvatiti da nešto nije u redu. Tko ide s oduševljenjem, nakon deset sati rada, u šetnju. I dogovorile smo se već za idući put da krećemo. I tako, došlo sedam sati navečer i mi krenule. Zaboravila sam napisati da je Tatjana po struci kineziolog i da je bila preko dvadeset godina zaposlena u vojsci. Danijela je mlađa deset godina od mene i također bila u vojsci. Sad zamislit...

Kako i sami vidite i kako sam vas već upozorila, nepresušan sam izvor energije i gluposti. Sa završenim Kineziološkim fakultetom, svakako sam uvjerena kako dobro znam i kako sam dobro usvojila znanja koja bez problema primjenjujem na sebi. Malo sutra, kod zidara najgori zidovi, a kod kineziologa još gora kondicija (kako je lijepo tvrdio moj mentor, mijenjaj trenera, ovaj ti ništa ne valja). Sigurno Vas ne bi davila još jedinom objavom na blogu, da me ćošak i dalje boli za sve, ali ne, ne boli me ćošak, boli me prst, znate onaj pored malog prsta, da je na ruci rekla bi naprstnjak, ali na nozi po naški nemam pojma kako se taj zove. Kako god da se zove ili naziva, moj se od jučer zove Ljubičanstveni . Veći je od normalne veličine, krupan, nateknut i lagano, zajebano kucka. Moj Zele kaže „pa gdje ga guraš“  👾i kako si ga mogla tako udariti. Pa lijepo, jako, snažno i energično, upravo onako kakva je i moja već sto puta opisana energija. Divlja i nepouzdana. Priuštila sam si, neki...

Kako bi moja pokojna Dragica (moja najdraža baka) rekla, tako mi se i dogodilo. Tijekom neuspjeha sa udrugom , „kojom brzinom ušla, još većom brzinom izašla“, upoznala sam i zbližila se sa predivnim i vrijednim ženama. I bez obzira na sve nastavile smo raditi sa još većim entuzijazmom i još većom željom za druženjem. Naša profačica (Jasminka, iz milja ju zovemo Mamika),   nas je uzela u ruke i dan danas nas drži na kratkoj uzici što se tiče radova, izrada, crtanja i kreiranja naših ideja, želja, koje su još uvijek daleko od naših mogućnosti. Kaže se, „tko nije probao taj ne zna“, a po meni je ona bolja „jedan probao pa se usrao“. Tijekom radova i čežnji za što većim usvajanjem novih znanja i novih iskustava (jadne neiskusne), jedna drugoj prepričavamo priče i dogodovštine kako iz rata, tako i iz zbilja za nas pod navodnike „normalnog života“. Naša stanja ludila su i naš spas. Smijemo se, sanjamo i ne odustajemo, jer odavno smo odustale od normalnosti (i zato su gore naglašeni nav...

Da se upoznamo?!?!?! Mi smo Legice, grupa žena istih interesa, različitih pogleda na život, na proživljenu prošlost, na nove poglede u budućnost. Vrijedne, kreativne, neke šutljive povučene, neke eksplozivne sa previše energije. Nismo sve na okupu na ovoj slici, jer nas ima posvuda (po naški posveduše 😂), nismo sve ni iz Osijeka, ali smo Osijek uzele kao svoj hot spot.  Naša Renči je naša glavna dopisnica iz USA (trenutno nije na slici). Renči je umirovljena vojna policajka HV i od milja ju znamo zvati, "pendrek hanuma". Opasna, samosvjesna, jaka i nadasve sposobna žena, velika prijateljica i velika potpora. Često znamo cviliti što je tako daleko, ali svake godine je tu u Lijepoj našoj, a poruke su na bazi svaki dan i što više to bolje.  Idem ipak redom kako je i na slici.  Lijevo stoji (crnka), naša Jasminka koju zovemo Mamika. Mamika je srce i duša kreativnosti i naša instruktorica, profačica kako ju od milja zovemo i njeno glavno geslo je "ništa vi ne možete ...